Ivan Zvonimir Čičak

Biografija

Ivan Zvonimir Čičak rođen je 10. kolovoza 1947. godine u Zagrebu, kao četvrto od petero djece. Katolička je vjerska pripadnost njegove obitelji, u vremenu totalitarnog ateističkog komunizma, bitno odredila njegov životni put. Bio je to stalni sukob s režimom, koji je progonio pripadnike raznih vjerskih zajednica, imenujući ih jednim od glavnih neprijatelja vlasti, koja je kao „službenu religiju“ propovijedala ateizam.

Osnovno školovanje završio je u Zagrebu. Gimnaziju također, ali uz određene probleme. Već kao maturant, u proljeće 1966., 14. travnja, na katolički Veliki petak, prvi je put uhapšen i saslušavan od UDB-e (jugoslavenske komunističke tajne policije) zbog aktivnosti u „podzemnim katoličkim krugovima“. Radilo se o uobičajenoj praksi kojm je UDB-a razbijala vjeronaučne skupove i pjevačke zborove koji su u to vrijeme bili oblik okupljanja mladih katolika. U nedostatku dokaza, postupak protiv njega je obustavljen, medutim, 15. svibnja 1966., posljednjeg dana školske godine, odlukom Nastavničkog vijeća isključen je, zbog „ideoloških skretanja i nacionalizma“, iz gimnazije u Zagrebu i zabranjen mu je nastavak školovanja u bilo kojoj od srednjih škola bivše Jugoslavije. „Pomanjkanje samokritičnosti i upornost u stavovima“ bile su mu, po ocjeni nastavnika i učenika, dodatne „otežavajuće okolnosti“.

Neposredni razlog takve drastične kazne, bila je njegova školska zadaća iz hrvatskoga jezika na temu: „Nad razastrtom kartom moje domovine“. U toj zadaći, kao svoju domovinu naveo je Hrvatsku, a ne Jugoslaviju. Glavna inkriminacija sadržana je u sljedećem pasusu zadaće: „Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan. I nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je auto-put od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ! To je naša otadžbina. Možda će jednom auto-put Moskva – Berlin – Pariz – Atena biti simbol države koja će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.“

U lipnju mjesecu iste godine (1966.), održan je tzv. „Brionski plenum“ Saveza komunista Jugoslavije, na kojem je osuđena frakcija Aleksandra Rankovića, neformalnog šefa UDB-e. Kao rezultat toga i pada svevlasti UDB-e, val slobodnijeg mišljenja i ponašanja zahvatio je cijelu Jugoslaviju. U takvoj atmosferi Čičak podnosi tužbu Vrhovnom sudu Hrvatske zbog kršenja gradanskih i ustavnih prava, te je u jesen iste godine spor riješen u njegovu korist. Omogućen mu je nastavak školovanja. U siječnju 1967. privatno polaže četvrti razred gimnazije i maturu, a u jesen 1967. upisuje Pravni i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Odmah se vrlo aktivno ukljuňuje u opoziciona studentska gibanja na Sveučilištu, no policija mu odbija izdati putovnicu.

Studirajući filozofiju i književnost, Čičak stiče nove spoznaje, i ponesen fluidom 1968., Drugoga vatikanskog koncila, i generacije Beatlesa, nastavlja svoju aktivnost i uskoro postaje jedan od ključnih ljudi u studentskim gibanjima na Zagrebačkom sveučilištu.

Iste godine uključuje se u pacifistički pokret „PAX CHRISTI“ i dobiva putovnicu koju će imati do 1971. Putuje u Milano, Rim, Stuttgart, Spaer i sudjeluje u međunarodnim skupovima i gibanjima. Ujesen 1968. okuplja i oganizira vrlo jaku grupu studenata na Filozofskom fakultetu. Sljedeće, 1969. godine, izabran je za potpredsjednika studentske organizacije na istom fakultetu u Zagrebu. Uskoro dolazi u sukob sa službenom politikom Komunističke partije, koja je studentsku organizaciju doživljavala kao svoju produženu ruku. Sama činjenica da je netko religiozan i da to javno deklarira, bio je dovoljan argument da ga se proglasi „klerikalcem“, „klerofašistom“ ili „ekstremnim nacionalistom“. Nakon ovih objeda, Čičak se povlači iz aktivnosti studentske organizacije i s javne političke scene, te se posvećuje radu na stvaranju temeljnih zajednica unutar Crkve. U proljeće 1969. upisuje upravo osnovani dvogodišnji Institut za teološku kulturu laika pri Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

U prosincu 1969. osvaja prvu nagradu na natjecanju u govorništvu organiziranom na Sveučilištu. Zbog oratorskih sposobnosti, londonski ga The Economist naziva „zagrebačkim Ciceronom“.

Nastojeći ishoditi proboj svoga mišljenja na javnu scenu, Čičak nastavlja svoju aktivnost, u rasponu od organiziranja nereda studenata u kazalištu povodom jedne predstave, do sudjelovanja u pomoći postradalima u potresu u Banja Luci, zajedno sa skupinama talijanskih katoličkih dobrovoljaca, koji su mjesec dana radili na obnovi porušene Banja Luke.

Ljeta koristi za studij talijanskog jezika na Sveučilištu u Urbinu.

Uskoro dolazi do njegova naglog uspona na javnoj i političkoj sceni. Prosinca 1970., protivno službenoj partijskoj liniji koja je podupirala svoga kandidata Damira Grubišu, izabran je za prvoga studenta prorektora Zagrebačkog sveučilišta, u sklopu kojeg su tada bili svi fakulteti iz Hrvatske. Taj je izbor izazvao pravu lavinu reakcija. Prvi put od Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na tako visok položaj izabran jedan aktivni i deklarirani katolik. Službena partijska i studentska organizacija pokreću pravu hajku na Sveučilištu, no Čičak organizira protuudar. Nakon burnih studentskih skupova i rasprava na fakultetima i u studentskim domovima o njegovom izboru i ostanku na položaju studentskog prorektora, formira se studentski pokret nazvan „Pokret hrvatskih sveučilištaraca“. Studenti koje je organizirao i predvodio Čičak, na demokratski su provedenim izborima s političke scene uklonili birokratizirano partijsko rukovodstvo studenata.

Nakon pada političke garniture poslije Karađorđeva 1971. u partijskim dokumentima Čičkov se izbor naziva prvim prodorom nacionalizma na javnu scenu. Zahuktali studentski pokret povukao je za sobom veliki broj sveučilišnih profesora i ostalih intelektualaca, pogotovo onih okupljenih oko Matice hrvatske, ali i dio reformski orijentiranih političara unutar hrvatske komunističke partije (SKH). Sve je to na političkoj sceni dovelo do snažnog pokreta, kasnije nazvanog “masovni pokret”, ili “hrvatsko proljeće”.Osnovna ideja toga pokreta bila je liberalizacija i demokratizacija društva, pretvaranje Jugoslavije u konfederalnu državu, pravednija raspodjela nacionalnog bogatstva, posebice pravednija raspodjela deviznih prihoda poduzeća(koji su dobrim dijelom potjecali iz Hrvatske), politička i upravna decentralizacija i drugo. Koncem jedanaestog mjeseca 1971. na Čičkovu inicijativu studenti su pokrenuli dvotjedni opći štrajk na Zagrebačkom sveučilištu. Svi fakulteti u hrvatskoj i uprava sveučilišta podržali su štrajk. Razlog štrajka bila je sporost u rješavanju hrvatskih zahtjeva, a neposredni povod unitaristički puč Milutina Baltića, koji je metodama političkog revolveraštva iz vodstva hrvatskog sindikata izbacio potpredsjednika sindikata Juru Sarića i Marka Veselicu, zastupnika u Saveznoj skupštini Jugoslavije. U tom trenutku stari moćni partijsko-policijski kadrovi iz Hrvatske, oslonjeni na vojsku, osjetili su da su njihove pozicije ugrožene i pozvali u pomoć Tita. Početkom prosinca u Karađorđevu je održaj sastanak Tita i državnog partijskog vodstva Hrvatske, a nakon toga i Jugoslavije. Počeo je drastičan obračun sa studentskim pokretom i s cijelim „masovnim pokretom“.

12. prosinca 1971. uhapšena je skupina studentskih vođa na čelu s Čičkom, Budišom, Paradžikom, Dodigom i drugima, među kojima je bio i Bruno Bušić. Kao reakcija na to, izbile su masovne studentske demonstracije u Zagrebu i diljem Hrvatske, tako da je režim bio prinuđen dovesti dodatne policijske snage iz drugih dijelova Jugoslavije, koje su višednevne studentske demonstracije brutalno ugušile.

Započeli su progoni i hapšenja, isključenja sa Sveučilišta i drugi oblici progona studenata i profesora. Početkom siječnja uhapšena je i skupina intelektualaca iz Matice hrvatske, među kojima su bili i Marko Veselica, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i drugi. Na montiranom sudskom procesu, Čičak je osuđen na tri godine strogog zatvora, koji je izdržao u kaznionici Lepoglava. Zabranjen mu je i javni nastup tri godine nakon izdržavanja kazne. Ta zabrana trajala je sve do pada komunizma. Zbog organiziranja peticije kojom se tražilo da se uhapšenim političkim zatvorenicima prizna međunarodni status, devet je mjeseci proveo u samici i izolaciji.

Tri tjedna po izlasku iz zatvora, na Staru godinu 1974., poslan je na jednogodišnje odsluženje vojnog roka u Požarevac, u Srbiju. Po povratku iz vojske, apsolvirao je filozofiju i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iste se godine ženi Mariju Štambuk, čiji je brat takoder bio studentski vođa u Splitu i politički zatvorenik. Odmah po ženidbi uhapšen je i drugi brat njegove supruge, koga je vojni sud, zbog „verbalnog delikta“, najprije osudio na pet godina zatvora, a potom mu kaznu smanjio na dvije. I ostale članove obitelji Čičak policija je često maltretirala i saslušavala.

Ne mogavši naći posao, najprije radi kao akviziter i prodaje knjige, ali kad mu vlasti ni to nisu dopustile, pokreće vlastiti biznis i otvara radionicu za izradu kožne galanterije. U braku sa suprugom Marijom – ekonomisticom, koja je kasnije, odmah po dolasku „demokratskih vlasti“, otpuštena s posla i poslana na listu čekanja iz poduzeća u kojem je radila više od deset godina (Generalturist) – dobio je petero djece.

U tom razdoblju sudjeluje – kao jedan od prvaka – u stvaranju i radu disidentskog pokreta, a s Dobroslavom Paragom organizira potpisivanje peticije za ukidanje verbalnog delikta.

U studenome 1987. policija ga ponovno hapsi, zbog navodne utaje poreza. Isti dan, uhapšeni su i privedeni na policiju gotovo svi članovi obitelji Čičak, u Zagrebu je pretreseno jedanaest stanova i uhapšeno i na saslušanje privedeno čak 60 ljudi. Poslije dva mjeseca zatvora i 14-dnevnog štrajka gladu, te snažnog međunarodnog pritiska, Čička puštaju na slobodu. Na sudskom je procesu dokazano da se iza procesa za navodnu utaju poreza krio, zapravo, vješto montirani politički proces. U situaciji već očite erozije režima – sudski je oslobođen krivnje. Međutim, vlasti su se administrativnim metodama potrudile zatvoriti njegov obrt. Tada mu je zbog „izgradnje novih objekata“ ekspropriran vlastiti poslovni prostor na uglu Selske i Končareve ulice i dodijeljen novi u koji nikada nije stupio u posjed jer je HDZ-ova vlast 1992. godine bespravno uselila trgovinu oružjem, iako se radilo o prostoru u privatnom vlasništvu. Do danas prostor nije vraćen niti dodijeljen zamjenski, a spor i dalje traje protiv grada Zagreba.

Na početku političkih gibanja označenim padom Berlinskog zida, sa skupinom intelektualaca osniva prvu nevladinu organizaciju za ljudska prava registriranu u SFRJ – Društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava i postaje prvi predsjednik. Društvo postaje aktivni koordinator političkih gibanja novoosnovanih stranaka u Hrvatskoj čiji se sastanci uglavnom odvijaju u Klubu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu. Na Čičkov poticaj i u organizaciji društva organizira se potpisivanje peticije za raspisivanje prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Na dan ljudskih prava 10. 12. 1989. godine, organizirano je paljenje svijeća na Trgu bana Jelačića (tadašnjem Trgu Republike). Istu noć državno-partijski vrh Hrvatske donosi odluku o raspisivanju parlamentarnih izbora, a jedan od argumenata je i zahtjev građana izražen kroz peticiju. Mjesec dana kasnije predaje sakupljene potpise tadašnjem predsjedniku Sabora Anđelku Runjiću.

Čičak istovremeno radi na obnovi stare i ugledne Hrvatske seljačke stranke. (Na posljednjim izborima prije početka Drugoga svjetskog rata iza te stranke stajala je gotovo čitava Hrvatska). Čičak je najprije potpredsjednik, a potom i predsjednik te obnovljene stranke koja na prve izbore, odlukom skupštine protiv koje je bio Čičak, izlazi zajedno sa Tuđmanovim HDZ-om. Stranka na tim izborima dobiva tri zastupnika. Franjo Tuđman osobno, neposredno nakon izbora nudi Čičku ministarsko mjesto, budući je HSS bio koalicioni partner HDZ-a, no Čičak odbija tu ponudu i stranku usmjerava u opoziciju, protiv Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice, smatrajući da politika HDZ-a nije dobra za Hrvatsku.

Prve kolumne objavio je 1990. u Slobodnom tjedniku, kojega je napustio nakon što su mu odbili objaviti poznati tekst o Franji Tuđmanu pod naslovom „Anđeo sa đavolskom dušom“, koji je potom objavljen u riječkom Novom listu. Koncem 1990., pred televizijskim kamerama javno se oštro konfrontira s Tuđmanom i njegovim gledištima upravo zbog tog članka. Sredina u kojoj nema demokratske tradicije zaprepaštena je Čičkovom „drskošću“ da se suprostavi „Vođi i Ocu Domovine“. Posljedica toga su burne reakcije Tuđmanovih sljedbenika. Zanimljivo je, da je medu inicijatorima kampanje bila i skupina katoličkih svećenika, koji su napisali peticiju protiv Čičkovih stajališta i objavili je u „Glasniku“ vladajuće Tuđmanove stranke. Čičkovi stavovi izazivaju i prijepore unutar HSS-a i Tuđman uspijeva organizirati prelazak gotovo cijelog izvršnog odbora HSS-a u HDZ. Da bi oslabio njegovu djelatnost i utjecaj stranke, Tuđmanov je režim potaknuo organiziranje nekoliko frakcija u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Prozrijevši tu namjeru i želeći ujediniti stranku, Čičak daje ostavku na mjesto njena predsjednika. Uvjetovao ju je ostavkom svih ostalih predsjednika frakcija i ujedinjenjem u jednu stranku.

U tim trenucima vrlo proširene zbunjenosti i dezorijentiranosti, postaje najpoznatiji i najoštriji kritičar Tuđmana i njegove vlasti. Iskazivao je to ne samo svojom političkom aktivnošću, nego sve više i oštrim tekstovima i analizama u novinama, po kojima je postao poznat u zemlji i inozemstvu. U poznatoj reviji „Danas“ objavljivao je kolumnu pod naslovom „Hrvatski san“, u kojoj je kao „nacionalistički sanjar“ bespoštedno kritizirao novu Tudmanovu praksu. Potom je pisao i stalnu kolumnu u tiražnom i tada najuglednijem hrvatskom dnevniku „Slobodna Dalmacija“, pod nazivom „Zagrebački telefaks“, a kasnije, tijekom rata, i kolumnu „Krvave kronike glas“. Zahvaljujući svojim tekstovima, postao je jednim od vodećih opinion makera u Hrvatskoj.

Tjednik „Danas“ je, međutim, država uskoro preuzela pod svoju kontrolu da bi, izmedu ostalog, spriječila i oštru Čičkovu. kritiku. Isto se dogodilo i sa „Slobodnom Dalmacijom“. Na taj način Čičak je godinama bio bez mogućnosti stalnog objavljivanja tekstova u Hrvatskoj. No, većina onoga što se kasnije kod nas i u svijetu pisalo kritički o Tuđmanu i njegovu režimu, već je, na neki način, napisano u njegovim kolumnama.

Bio je i potpredsjednika Vijeća Europskog pokreta Jugoslavije, što je kasnije također korišteno za napade na njega.

U San Remu je 6. 12. 1992. godine sudjelovao na sastanku lobista i nevladinih udruga iz bivše Jugoslavije i cijelog svijeta, koje su se zalagale za osnivanje Ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju. Početkom srpnja 1993. godine održan je sličan sastanak u Fribourgu, u Švicarskoj, a nastavak u Bruxelleskom parlamentu u proljeće 1994. Na oba ova skupa, kao ekspert.

Na sastanku u San Remu bili su nazočni i ključni ljudi iz cijelog svijeta koji su se bavili ljudskim pravima. Čičak je dobio „neformalni mandate“ da inicira Helsinški odbor i u Hrvatskoj. Koncem prosicna održan je prvi sastanak inicijalnog kruga budućih članova u njegovom stanu u Zagrebu. Skupinu utemeljitelja činili su: Izet Aganović, Dušan Bilandžić, Slobodan Budak, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Gavranović, Danijel Ivin, Dražen Kalogjera, Katarina Kruhonja, Josip Kulušić, Petar Kuzmić, Slobodan Lang, Mladen Maloća, Sulejman Mašović, N. N.(Knin), Jovan Nikolić, Božidar Novak, Drago Pilsel, Žarko Puhovski, Bono Zvonimir Šagi, Miko Tripalo, Dubravka Ugrešić, Zvjezdana Znidarčić-Begović. Međunarodna helsinška federacija za ljudska prava, sa sjedištem u Beču, Hrvatski helsinški odbor, čiji je Čičak predsjednik od osnutka, vrlo je brzo, zbog oštrog i javnog suprotstavljanja grubom kršenju ljudskih prava i politici etničkog čišćenja koju provodi Tudmanov režim u Hrvatskoj, stekao glas „supstituta“ hrvatske opozicije. Odbor je već u prvoj izjavi progovorio o slobodi medija u Hrvatskoj upozoravajući na podržavljenje medija i cenzuru. U proljeće 1993. godine, u interviewu za belgijski „Le Soir“, a kasnije i za „Slobodnu Dalmaciju“, Čičak iznosi podatke da je u Hrvatskoj, na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, u terorističko-minerskim akcijama od početka rata uništeno 10.000 objekata. Samo na području grada Zagreba uništeno je 600 objekata. Policija je sve uredno registrirala, ali nitko nije bio procesuiran.

Nakon toga slijedilo je suprotstavljanje mobilizaciji hrvatskih građana za rat u BiH, suprotstavljanje bespravnim deložacijama građana srpske nacionalnosti i vojnih lica, kojih je bilo oko 10.000. Vrhunac aktivnosti na čelu HHO-a vezan je za djelovanje na istraživanju masovnih kršenja ljudskih prava, a koje pravnici mogu podvesti pod ratne zločine, neposredno nakon vojno-redarstvene akcije Oluja.

Brojnim vrlo oštrim, ali argumentiranim izjavama za javnost i svojom cjelokupnom aktivnošću, Odbor je postao „crvena krpa“ za režim, a Čičak najnapadanija i „najomraženija“ osoba u Tuđmanovoj Hrvatskoj. U medijima pod kontrolom režima svakodnevno se organizira prava kampanja protiv njega, zbog njegovih javnih istupa i interviewa stranim novinama. Kampanju, uglavnom, vode novinari koji su i u bivšem režimu, gotovo istim objedama („plaćenik“, „špijun Zapada“, „izdajnik“, „neprijatelj“), punili stranice tadašnjih novina. Zbog svoje aktivnosti Čičak osobno, ali i njegova obitelj, izloženi su vrlo često raznim oblicima pritisaka i napada, uključujući i fizičke.

Tako je, npr. u noći od 16. na 17. srpnja 1996., nekoliko metara od njegove kuće za odmor u Sumartinu na otoku Braču, eksplodirala eksplozivna naprava. U tom trenutku u kući je bila njegova supruga sa petoro i njena rođakinja sa šestoro male djece. Policija je utvrdila da je riječ o eksplozivnom predmetu ručne izrade, no do danas nije otkrila počinitelje.

Protiv Čička su zbog njegovih natpisa i javnih nastupa vođeni deseci sudskih postupaka, a zbog interviewa u „Novom listu“ od 7. svibnja 1994. godine pod naslovom „Ministarstvo obrane je leglo organiziranog kriminala“ sutkinja općinskog suda u Zagrebu Ilijana Petyo, a na tužbu Branka Premužaka i Miroslava Modrušana, kaznila ga je financijskom kaznom za klevetu u visini 36.000 kuna. U tom interviewu je rekao, govoreći o deložacijama: „Točno se zna tko je kome dao stan i kolika je tarifa bila u markama za izdavanje stambenih rješenja. U stambenoj komisiji su ponekad davali više rješenja za isti stan. Kada bi danas neka istražna komisija prošetala stanovima nekih sekretarica iz ministarstva obrane, ili pak stanovima nekih službenika, našli bise namještaj koji je opljačkan od bivših stanara. Bilo bi vrlo važno provesti detaljnu istragu koju bi prvenstveno trebalo usmjeriti na Primužaka i Modrušana, koji su bili šefovi te komisije. Moram reći da u našem Odboru prevladava mišljenje po kojem je Ministarstvo obrane leglo organiziranog kriminala, posebice u području stambene politike, ali ne samo tu. Prema našim informacijama, gospodin Primužak koji je vodio stambeni odjel nedavno je smjenjen, a zapravo glavnu odgovornost za događanja po mom mišljenju snosi Gojko Šušak“. Tijekom višegodišnjeg sudskog postupka brojni svjedoci potvrdili su pred sudom Čičkove navode, no umijesto da sudski organi povedu istragu protiv osoba odgovornih za protuzakonite deložacije, zbog zahtjeva za provođenje istrage kažnjen je Čičak, što samo govori o stanju u hrvatskom pravosuđu.

Kada je Tuđmanov režim pokušao oduzeti radijske koncesije popularnom nezavisnom zagrebačkom radiju 101 i prepustiti je Ninoslavu Paviću, vlasniku Europa press holdinga, u Zagrebu je došlo do prave eksplozije nezadovoljstva. Na inicijativu I. Z. Čička, uz suglasnost izvršnog odbora HHO-a, Odbor je 21. studenoga 1996. organizirao masovni prosvjed protiv oduzimanja koncesije. Protestni skup na središnjem gradskom trgu, na kome se na mirnom prosvjedu sa upaljenim svijećama okupilo oko 100.000 Zagrepčana, vodio je I. Z. Čičak. Po povratku u Hrvatsku Tuđman je organizatore prosvjeda nazvao stranim plaćenicima, crvenim, žutim i zelenim vragovima koji se prodaju za Judine škude.

Izloženost stalnim napadima i stresu ugrozila je Čičkovo zdravlje i on se zbog srčanih tegoba povlači sa mjesta predsjednika HHO-a, ali ga odbor imenuje počasnim predsjednikom. Napušta Zagreb i otada do danas živi na svom imanju u Mariji Gorici. Postaje kolumnist „Nacionala“ i u njemu piše sve dok Pukanić nije počeo izdavati i dnevnik „Republika“. U to vrijeme uhapšen je vlasnik EPH Ninoslav Pavić i Pukanić zahtjeva od Čička da piše o tom slučaju što on odbija. Zbog toga napušta „Nacional“ i prelazi u „Novi list“, a nakon toga dolazi za kolumnista „Jutarnjeg lista“. U veljači 2010. odbija daljnju suradnju s „Jutarnjim“ nezadovoljan stalnom cenzurom njegovih tekstova.

Nakon izbora 2004. godine Čičak je izabran za stalnog člana Odbora za ljudska prava Hrvatskog sabora, a 2005. godine Vlada RH imenuje ga, zajedno s Vesnom Alaburić i Jadranom Antolovićem u vladino povjerenstvo za izradu zakona o HRT-u. Iako je povjerenstvo napravilo nacrt zakona i uskladilo ga sa predstavnicima Vijeća Europe, taj zakon nikad nije ugledao svjetlost dana, budući je nacrtom nije bilo predviđeno da Sabor bira ili imenuje bilo koji dio uprave HRT-a kao javne ustanove. Sve predstavnike programskog vijeća ili bilo koje druge upravne institucije trebala je birati civilna scena sama.

Čičak je bio aktivan i u Novinarskom društvu. Osam godina bio je član skupštine Društva novinara, četiri godine član izvršnog odbora, predsjednik komisije za međunarodne odnose Novinarskog društva i predsjednik najvećeg ogranka novinarske organizacije – slobodnih novinara.

Vratio se u HHO 2008. godine, kada je izabran za potpredsjednika, a od 2009. ponovo je predsjednik te organizacije.

Specijalne i prestižne nagrade:

1992. g, kao kolumnist godine nagrađen je nagradom Stefanel, istovremeno kada i uredništvo Feral Tribune-a.

22. siječnja 1998. g., dobiva prestižnu nagradu Bruno Kreisky koja se dodjeljuje za zaštitu i promocanju ljudskih, istu nagradu je 1995. dobio Nelson Mendela.

1999. g., Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ nagradilo ga je nagradom Sveti Sava, za poseban doprinos u zaštiti ljudskih prava srpske nacionalne manjine.