Izjava br.2/2025. Povodom uvođenja obveznog vojnog roka u Hrvatskoj
Povodom upita građana o ponovnom uvođenju vojnog roka i očuvanju temeljnih sloboda, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) izdaje sljedeću izjavu.
HHO pozorno prati odluke i medijske natpise vezane uz planirano uvođenje obveznog vojnog
osposobljavanja koje bi u Hrvatskoj trebalo započeti u siječnju 2026. godine i
trajati dva mjeseca. Smatramo da je prijedlog iznesen bez nužne javne rasprave
i uvažavanja mirotvorne hrvatske vanjskopolitičke strategije, čime se
zanemaruju temeljne ustavne vrednote.
Svjesni smo sigurnosnih izazova u Europi i poštujemo pravo države da demokratski oblikuje
svoj sigurnosni sustav. Ipak, svaka mjera koja utječe na prava građana mora
biti opravdana, proporcionalna i donesena u transparentnom demokratskom
postupku, uz poštovanje slobode izbora i ljudskih prava. Očekujemo inkluzivnu,
argumentiranu javnu raspravu o svim modelima i segmentima nacionalne
sigurnosti.
Ponovno uvođenje vojnog roka ne odražava suvremene društvene potrebe koje zahtijevaju aktivnu
participaciju u rješavanju kriznih situacija, već može doprinijeti daljnjoj
militarizaciji društva koje još nosi posljedice ratnih sukoba. Problematično je
što se najava donosi bez široke javne rasprave i u uvjetima kada se ratovanje
tehnološki mijenja, a ne prate moderni trendovi, nego se vojni rok uvodi po
davno zastarjelom modelu. Trenutna parlamentarna rasprava svela se na tehnička
pitanja, bez transparentnog dijaloga građana, stručnjaka i civilnog društva.
Pozdravljamo što je u zakonodavnom okviru ostavljena mogućnost priziva savjesti te služenje
civilne službe kao alternativa vojnim obvezama. Ipak, smatramo iznimno važnim
da ovo pravo bude jasno definirano, dostupno svim građanima i oslobođeno
diskriminacije ili stigmatizacije onih koji se na njega pozivaju. Iako civilna
alternativa zakonski predviđena— 3 mjeseca služenja u Civilnoj zaštiti ili 4
mjeseca u lokalnim zajednicama — postojeće kritike ukazuju na rizik
privilegiranog položaja onih koji završe vojnu obuku u odnosu na one koji
koriste priziv savjesti. Diskriminacija na temelju osobnih uvjerenja je sporna
i tražimo jasnu, transparentnu i nediskriminirajuću proceduru priziva savjesti.
Također, skrećemo pozornost na eventualne diskriminatorne aspekte predviđenih
zakonskih rješenja – primjerice, povlastice pri zapošljavanju u državnoj upravi
za one koji odsluže vojnu obuku, što bi moglo ugroziti načelo jednakih
mogućnosti. Smatramo nedopustivim i diskriminatornim model po kojem se pravi
razlika između osobe koje služe vojni rok kroz vojnu službu i osoba koje služe
kroz civilnu službu u smislu da jedni za to primaju plaću ili naknadu, a drugi
ne.
Možda bi trebalo radije promisliti kako bi se osobe koje služe vojni rok civilno moglo za to
vrijeme osposobljavati za razne kvalifikacije poput upravljanja dronom,
gusjeničarem, brodicom, kamionom, za tečaj gorske službe spašavanja, vatrogasnu
službu i slično, kako bi polaznici od toga kasnije imali i neku korist, a u
slučaju ugroze ipak mogli na neki način i doprinijeti prilikom potencijalnog
sukoba.
Također, smatramo kako se ovim modelom provodi diskriminacija prema muškarcima jer je vojni rok
za žene dobrovoljan. Muškarcima se nameće zakonska obveza služenja vojnog roka
ili civilne službe, dok je ženama to samo mogućnost. Time se krši načelo jednakosti
pred zakonom jer su muškarci jedini podložni prisili, dok žene zadržavaju
slobodu izbora.
Ovakva odredba ostaje ukorijenjena u tradicionalnoj rodnoj percepciji prema kojoj je vojna
služba “muška dužnost”, čime se perpetuiraju zastarjele društvene uloge i
uskraćuje sloboda odabira muškarcima. Muškarci koji se ne povinuju obvezi
izloženi su sankcijama ili stigmatizaciji, dok žene s takvim izborom to nisu.
Muškarci su zakonski obvezni ulagati vrijeme i trud u vojni rok, dok žene to
nisu, što dovodi i do praktične nejednakosti u životnom vijeku, prilici za
školovanje ili radnu karijeru.
Smatramo kako se ovim modelom jednako tako uvodi i diskriminacija prema ženama. Iako na prvi
pogled ženama formalno nije nametnuta prisilna obveza, u praksi postoje
indirektni elementi diskriminacije koji ih stavljaju u neravnopravan položaj
jer zakonski model predviđa prednost pri zapošljavanju u državnom i javnom
sektoru za osobe koje su odslužile vojni rok. Budući da je vojni rok obvezan za
muškarce, većina muškaraca automatski ostvaruje ovaj benefit, dok će ga vrlo
malo žena steći zbog dobrovoljnog karaktera njihovog sudjelovanja. Ženama se
posredno narušava ravnopravan pristup državnim i javnim službama jer u
natječajima u startu dolaze u slabiji položaj upravo zbog zakonske
konstrukcije, premda su formalno izuzete od obveze služenja. Takav sustav dugoročno
može smanjiti mogućnosti žena u karijernom napredovanju u javnoj službi, čime
se dodatno produbljuju postojeće rodne nejednakosti.
Žao nam je što je Hrvatska među zemljama koje su na valu opće militarizacije odustale od stvaranja ozračja mirotvorstva i pacifizma. Ipak, pozivamo nadležne institucije da prilikom odluke o uvođenju obaveznog vojnog roka osiguraju potpunu informiranost mladih i njihovih obitelji o svim aspektima služenja vojnog roka, uključujući prava i obveze te postupak priziva savjesti, kako bi svi građani mogli donositi informirane odluke. HHO podsjeća da se svaka odluka o obaveznom služenju mora temeljiti na načelima ljudskih prava, slobode izbora i zaštite dostojanstva svakog građanina. Naglašavamo važnost jasno reguliranih izuzetaka, nužnost poštivanja prava na zdravlje i privatnost, kao i osiguranje efektivnih pravnih lijekova za one koji smatraju da su im prava povrijeđena. Hrvatski helsinški odbor poziva Vladu RH i Sabor da prilikom donošenja konačnih odluka o obveznom vojnom roku u potpunosti uvaže međunarodne standarde zaštite ljudskih prava, osiguraju pravo na priziv savjesti i uklone sve elemente koji bi mogli dovesti do diskriminacije ili povrede temeljnih prava građana.
Za HHO: Augustin Bašić, predsjednik